Ove zanimljive gljive poznavali su još stari Egipćani, a spominju ih i poznati starorimski i grčki filozofi, pisci i vladari. Osim vrhunskog gastronomskog kvaliteta, pripisuju im se i afrodizijačka svojstva. Za tartufima vlada izuzetno velika potražnja, a postignute cene vrtoglavo rastu zbog ograničenih i sve skromnijih količina u prirodnim staništima.
No bez obzira na opevanu i hvaljenu prošlost, tajna o njihovom rastu i načinu života održala se sve do 19. veka, kada je otkriveno da tartufi rastu isključivo u zajednici sa korenjem određenih vrsta drveća, od kojih se kao najbolji izdvajaju hrast kitnjak i lužnjak.
Tartufi botanički spadaju u rod gljiva gomoljača (Tuber) čija se plodna tela nalaze ispod zemlje na dubini od 10 do 30 cm, zbog čega ih je teško pronaći u prirodi. U tu se svrhu koriste posebno izdresirani psi koji njuhom otkrivaju mesto gde se mogu pronaći zrele gljive.

Dve najznačajnije vrste tartufa su beli (Tuber magnatum) i crni (Tuber melanosporum). Beli tartuf se ubraja među najkvalitetnije i postiže najveću tržišnu cenu. Tartuf ima specifičan jak, prodoran miris po belom i starom siru.
U kulinarskom smislu tartufi su i gljiva i začin. Ima na stotine recepata sa tartufima, ali je važno napomenuti da su najbolja jela upravo ona kod kojih je tartuf u prvom planu i to nariban preko jela pre samog serviranja.

POGLEDAJTE JOŠ:

Zapečene makarone sa crnim tartufom